Juraj Slavoljub Josip Prejac

Tko je bio Gjuro Prejac

(25.11. 1870. – 19. 01. 1936.)

Sudbina pojedinca određena je prostorom i vremenom njegova bivstvovanja kao objektivnim, a njegovim tjelesnim i duševnim osobinama kao subjektivnim odrednicama. To potvrđuje život i djelo(vanje) i Gjure Prejca.

Gjuro-Prejac

Prejčevo je živovanje i djelovanje vremenski bilo smješteno unutar triju posljednjih desetljeća XIX. i prvih triju i pol desetljeća XX. stoljeća. Prostorni pak okvir bio mu je uglavnom Zagreb iz kojega je, dospjevši u njega na pragu mladenaštva, tek nakratko izbivao tri puta u posljednjoj dekadi XIX., pa još dvaput na početku drugog i na prijelazu u treće desetljeće XX. Vijeka.

U navedeno vrijeme Hrvatska i Zagreb prošli su kroz nekoliko burnih razdoblja sa zbivanjima (banovanje grofa Dragutina/Karla Khuena Hedervaryja, Prvi svjetski rat, raspad Austro-Ugarskog carstva i kraljevstva, ulazak Hrvatske u novu državnu tvorevinu, ubojstvo hrvatskih političkih prvaka u beogradskoj skupštini, diktatura kralja Aleksandra i njegova pogibija u atentatu 1934. ) od kojih su neka (osobito Prvi svjetski rat i ona 20-tih godina) izravno utjecala na društveno ponašanje i Prejčevo umjetničko djelovanje, potvrđujući tezu o vremensko-prostornoj uvjetovanosti njegova putovanja kroz život.

Prejčevo je umjetničko djelovanje u znatnoj mjeri, ponekad čak odlučujuće, bilo podložno prilikama u kulturi prostora u kojemu je pretežno živio, to jest Zagreba, a u njemu kazališta kao jednog od središta ondašnjih kulturnih zbivanja, koje je umjetnički oblikovalo i usmjeravalo njegova umjetnička nastojanja.

Uz kazalište pretkraj XIX. st. nositelji glazbenog života bili su Narodni zemaljski glazbeni zavod (danas Hrvatski glazbeni zavod), amaterska pjevačka i tamburaška društva, po koji komorni i orkestarski sastav, a od samog kraja drugog desetljeća XX. stoljeća i jedno znatnije orkestarsko udruženje – Zagrebačka filharmonija. Glazba je, također, imala određenu ulogu i bila primjenjivana i u nekim izvanglazbenim zbivanjima poput, na primjer, tjelovježbenih smotri (sletova) Hrvatskog sokola, koje su bile i jedan od poticajnih čimbenika glazbenog stvaralaštva.

U takvoj je glazbenoj konstelaciji na kazališnu pozornicu stupio Gjuro Prejac, u početku kao glumac, a poslije i kao glazbenik.

Tko je bio Gjuro Prejac?

U zaključku jednog prikaza njegova života piše da „Prejac zapravo nije imao struke, niti se za koju specijalizirao“, a da je bio „glumac, pjevač i pjesač, redatelj drame, opere i operete, pjesnik, pisac i dramatičar, libretista i komponista, scenograf i koreograf, dirigent, zborovođa, glumački i muzički pedagog, miljenik zagrebačkog društva, uvijek i svuda voljen i rado viđen“.

No popis svega čime se uspješno bavio pokazuje da je Prejac ipak „imao struku“, onu glumačku, ali i da je bio višestruka umjetnička ličnost čija bi se potpuna i cjelovita slika mogla stvoriti potankim prikazivanjem svega što je i kako radio i stvorio. Ovdje će to biti izneseno u osnovnim naznakama, kao opći podsjetnik i sustavno oblikovani iskaz utvrđenih činjenica.

No njegov životopis neće biti iznesen sa svim pojedinostima u tančine opisanim osobnim značajkama, obiteljskim prilikama, sklonostima i pogledima na svijet, materijalnom stanju, društvenim vezama i odnosima i tome slično. Ponešto od toga bit će razvidno iz odgovarajućeg konteksta unutar razmatranja određene tematike, a neće, dakako biti zanemarena ona zbivanja koja bi se mogla shvatiti neophodnima za pristup, upoznavanje i spoznavanje uzročno-posljedničnih odnosa i veza u njegovu djelovanju i u svemu što je i kako učinio.

Kao elementarna pretpostavka tome nužna je kratka skica njegova života, njegova prolaženja kroz život, podijeljena na više epizoda odnosno etapa različita vremenskog trajanja.

Rodna-kuća-Gjure-Prejca

Prva od tih životnih epizoda trajala je desetak godina. Počela je u Desiniću, selu u Hrvatskom zagorju, smještenom sedam kilometara zapadno od Pregrade (pripomena: sedam kilometara sjeveroistočno od Zagorskih Sela i 9 kilometara sjeverno od Kumrovca, ), u dolini potoka Horvatske pri samom dnu jugoistočne padine brijega na vrhu kojega se kočoperi impozantni zamak Veliki Tabor. Prema upisu u matici krštenih desiničke župe crkve Sv. Jurja Gjuro Prejac rođen je 25. studenoga 1870. godine. Na krštenju je dobio ime Georgius (pohrvaćenim oblikom tog imena, koji glasi Gjuro Prejac će se gotovo uvijek služiti, upotrebljavajući tek iznimno njegov drugi lik- Jurica). Bio je prvo dijete u braku Georgiusa Prejca, tada ravnajućeg učitelja tamošnje osnovne škole (poslije školskog nadzornika) i, prema ondašnjoj praksi, orguljaša u mjesnoj župnoj crkvi, i supruge mu Francise (Franjice) Wölfl.

Pisac uvodno spomenutog prikaza života Gjure Prejca navodi da je „Selo Desinić okruženo najljepšom okolinom u Hrvatskom Zagorju (!), bilo (…) onda kulturno stjecište čitavog kraja (…) imalo svoje diletantsko kazalište, komorni kvartet, pjevački kvartet i orkestar, a spiritus agens svega bio je Gjuro, otac našeg umjetnika Jurice Prejca“. Životopis uglednog Desiničanca Gustava Kocha i fotografija desiničkog instrumentalnog decimeta (na taj je sastav B.S.H. očito mislio spominjući desinički orkestar) svjedoče da je Gjuro Prejac stariji bio član tog sastava, a fotografija, uz lik, pokazuje da je u njemu svirao violinu.

I tako je Gjuro mlađi od najranije životne dobi svakodnevno bio u dodiru s glazbom, s pet je godina počeo učiti svirati na klaviru, u čemu ga je podučavao otac, i u toj je vještini tako brzo napredovao da je već kao sedmogodišnjak ponekad mogao oca zamijeniti na orguljama kod večernjica.

Po završetku desinićke osnovne škole uslijedila je trogodišnja životna etapa povezana uz gimnaziju u Varaždinu.

Sljedeća, treća etapa počela je u Zagrebu 1884. godine. O tome obavještava kratki nedatirani zapis, napisan nesumnjivo Gjurinom rukom, u kojem stoji: „Kad sam 6. ožujka 1884. U 4 sata u jutro, u mom dragom Desiniću sjeo na kola uz moje roditelje, da se odvezemo do Zaprešića, pa onda u Zagreb – jer zagorske željeznice još nije bilo – nisam znao kakav me dugački put čeka dok dođem do cilja. Za onda bila je prva etapa tiskara ‘Nar.Novine’.“

Prema tom osobnom svjedočenju Prejac je u Zagreb došao s nepunih četrnaest godina, a ne kao petnaestogodišnjak, kako se ponekad i ponegdje piše.

U Zagrebu je u tiskari Narodnih novina izučio grafički zanat i u tom se poduzeću s osamnaest godina zaposlio kao grafičar. Okolnosti (stanovao je kod svoga kuma, kazališnog pazikuće Kolaka, očuha Andrije Fijana) su mu omogućavale zavirivanje u zbivanja što se u kazalištima odvijaju iza zastora i među kulisama, pa ga je počeo zaokupljati kazališni život, počeo je pomagati kod dekoracija, rekvizite, rasvjete, u izrađivanju kostima, statirati, privatno učiti glumu kod Šandora Sajevića i Petra Branija, čak se pripremati za svoju prvu ulogu (Masham u Čaši vode E. Scribea), koju, međutim, nije uspio odigrati, jer je 1890. unovačen, započevši tako novu, vojnu životnu epizodu.

Služeći vojni rok u Leopoldovoj 53. pukovniji bavio se i glazbom, osnovao je i vodio podčasnički pjevački zbor, s vojskom je dospio u Sarajevo i tako ušao u sarajevsku životnu etapu u kojoj je, poslije trogodišnjeg služenja u vojsci postao najprije vježbenik, a poslije administrator tamošnjih listova Sarajevski list, Glasnik muzeja, Školski vijesnik i novopokrenute Nade. U Sarajevu je također osnovao diletantsko kazališno društvo u kojemu je, primjenjujući znanje stečeno u Zagrebu u kazalištu na Markovu trgu, bio redatelj i glazbenik, pjevač, a kad je 1894. osnovano Hrvatsko pjevačko društvo „Trebević“, postao je u njemu zamjenik zborovođe i dirigent tamburaškog orkestra.

Sarajevska je epizoda doskora završena premještajem po službenoj dužnosti u Banju Luku, a ova je trajala do 1896. godine kada je, kandidirajući se za prijem u novootvorenu Miletićevu Hrvatsku dramatsku školu, bio primljen i 1896. ušao u svoju drugu zagrebačku, dvije godine dugu životnu etapu. Uz pohađanje dramatske škole privatno je učio pjevanje kod Ivana pl. Zajca, „koji ga je radi njegove muzikalnosti silno zavolio, te mu kasnije lično povjerio u svojoj novokomponiranoj opereti Turopoljski plemić glavnu partiju“.

Uz uspješno apsolviranje glumačke škole s javnim dokazivanjem svladavanja glumačkog umijeća i najavljivanjem svoga budućeg zvanja, iskazanima na dvjema javnim školskim priredbama, Prejac je najavio i drugu važnu sastavnicu svoje buduće kazališne djelatnosti, onu prevodilačku, u kojoj se okušao, očito uspješno, prevođenjem na hrvatski jezik triju dramskih djela stranih autora.

Po završenom školovanju započeo je obećavajuću glumačku karijeru i, obrevši se u Ljubljani, novu, šestomjesečnu životnu etapu. Kako obavještavaju i svjedoče razglednice svojedobno (2. IX., 1. X., 16. XI. 1898.) poslane sestri Mariji, učiteljici u Rakovcu kraj Karlovca, uz bratski pozdrav i cjelov javio joj je da je „već nastupio svoju novu službu“, da je „za sada (…) posve zadovoljan“, te da je postigao sjajan glumački uspjeh: „Uspjeh moje predstave je sjajan. Kritike krasne! – evo ti odlomka iz novina: ‘Njegova fina i mirna igra upravo nam je imponovala. Mi mu od srca čestitamo'; – Postigao opet sjajan uspjeh. Sve ljubljanske novine pišu laskavco o meni!“

Početkom sljedeće kazališne sezone nastupila je, također jednosezonska, splitska glumačko-životna etapa. U „Objavi veleslavnom obćinstvu grada Spljeta, te ostalih gradova Dalmacije“ Dragutin Freudenreich-Veseljković u ime Hrvatskog dramatičnog društva u Spljetu obavještava da će „sa svojim društvom dne 1. prosinca 1898. otpočeti u Spljetskom obć. kazalištu niz narodnih i historičkih, kao i veselih igrokaza, zatim najmodernije literarne dramatične proizvode sviju naroda“. U popisu muškog dijela umjetničkog osoblja navedeno je ime Gjure Prejca. U nepunu sezonu Društvo je izvelo pedeset i šest predstava, od kojih je sedam prikazano u Visu i šest u Komiži, a trinaest u Šibeniku.

Čini se da Prejčev boravak u Splitu nije bio tako uspješan kao onaj u Ljubljani. Obavještavajući naime, s tri razglednice poslane sestri istoga dana (28. II. 1899. ) o gostovanju kazališta na Visu, dao je naslutiti da ga nešto muči, ne otkrivajući da li samo intimno ili (i) profesionalno: „Još sam hvala Bogu živ! Sad smo ovdje na gostovanju“; – Sjećaš li se iz povijesti na bitku kod Visa god 1866.? I ja se sad borim, ali samo u duhu, a zašto?; – Sestrice moja! Najveća bol jest život.“

Uslijedio je povratak u Zagreb, mjesto posljednje i najdulje Prejčeve životne etape. Ovdje je od sezone 1899./1900. u Hrvatskom narodnom kazalištu proveo gotovo čitav ostatak svoga radnog vijeka, prekidajući ga samo nakratko zbog određenog bavljenja izvan Zagreba.

Prve sezone opet je bio vedar i optimističan. To je lako iščitati iz dviju razglednica poslanih sestri Mariji sredinom prolječa 1899. i početkom ljeta 1900. iz Đakova. U prvoj (od 30. IV. 1899.) piše: „Danas bio je najsretniji dan moga života. Bio sam na objedu kod Njegove Preuzvišenosti biskupa Strossmayera.“ U drugoj (od 4. VI. 1900.) kaže: „Skladao himnu biskupu i posvetio, koja sjajno od Nj. Preuzv. primljena! Ja sam opet uspio! – I tako sve polahko.“

Razglednice ne obavještavaju kako je, kojim povodom i poslom dva puta dolazio u Đakovo, no svjedok su jedne zanimljive epizode iz Gjurina života.

Na sličan način o jednoj drugoj epizodi svjedoči razglednica poslana sestri iz Banje Luke u proljeće sljedeće, 1901. godine ( 10. travnja ). Dokazuje samo da je bio tamo, no ne kazuje zbog čega je došao i što je radio, no navodi na pomisao da bi taj posjet mogao biti nekako povezan s njegovim boravkom u tom gradu poslije Sarajeva ( ako je točno da je između Sarajeva i Zagreba sredinom devedesetih 19. stoljeća bio taj banjalučki intermezzo).

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu djelovao je gotovo četvrt stoljeća nastupajući u raznim glumačkim „fahovima“ – igrao je ljubavnike, salonske komičare, karakterne uloge, pjevao u operetama i operama, 1908. banskim je dekretom postavljen dramskim, operetnim i opernim redateljem, povremeno bio je scenograf i koreograf, pa i dirigent, od 1909. do 1911. uporedo s radom u kazalištu podučavao je deklamaciju i mimiku u opernoj školi Hrvatskog glazbenog zavoda, 1911. kao stipendist ondašnje Kraljevske zemaljske vlade osam je mjeseci boravio u Beču, proširujući u Dvorskoj operi svoje redateljske horizonte, pri čemu su mu pomogli kompozitor i dirigent Felix von Weingartner, pa nadredatelj Wymetal, te redatelj, baletni majstor i predstojnik kazališne baletne škole Josef Hassreiter. Poslije Beča po istom je poslu neko vrijeme proboravio u Pragu.

Po povratku s usavršavanja nastavio je svojom višestrukom djelatnošću, u kojoj posebno mjesto zauzima redateljski, prevodilački i glazbeno – stvaralački rad.

Taj je rad prekinuo 1919. kada je započeo svoju dvosezonsku osječku životnu i umjetničku etapu. Proveo ju je na položaju zakupnika i intendanta tamošnjega kazališta. Do 1919. godine kazalište u Osijeku vodilo je i uzdržavalo Hrvatsko kazališno društvo uz pomoć osječke Gradske općine, koja je 1909. od Antonije pl. Farago i Matilde Gillming unajmila kazališnu zgradu u Gornjem gradu, obvezavši se da će, uz plaćanje najamnine, o svom trošku zgradu uzdržavati, popravljati je i slično. Ugovorom sklopljenim 15. travnja 1919. s Hrvatskim kazališnim društvom Prejac je zakupio kazalište na deset godina, uz jamstvo mecene Steve Kovjanića da će „iz ljubavi prema kazalištu financirati to kazalište i održavati ga tako na visokom kulturnom nivou“.

Prve Prejčeve zakupničko-intendantske sezone na zgradi i u zgradi obavljene su znatne preinake i uređena unutrašnjost, angažiran je umjetnički i tehnički personal. No kao zakupnik, intendant i povremeni redatelj Prejac je ušao još samo u sljedeću sezonu. U njegovu vođenju kazališta prekinule su ga objektivne okolnosti. Kazalište je, naime, u jesen 1919. postalo oblasno, promijenilo naziv u Narodno kazalište i pretkraj ljeta 1920. prešlo pod državnu upravu.

Prejac se vratio u Zagreb, započevši tako posljednju etapu svojega radnog i životnog vijeka. Ovdje je nastavio radom u Hrvatskom narodnom kazalištu, 1923. godine u ulozi Upravitelja Franka u Šišmišu Johanna Straussa ml. proslavio je dvadeset i petu godišnjicu svoga glumačkog odnosno umjetničkog djelovanja, a dvije godine potom (1925. ) bio je „ na prijedlog tadašnjega upravnika zagrebačkog kazališta“ (…) zdrav, jak i sposoban za daljni rad, sedam godina prije reda umirovljen“.

Poslije je u kazalištu surađivao kao honorarac, povremeno je glumio, „ali su mu davane takve epizodne uloge, kakove nije glumio ni onda, kada je bio početnikom u kazalištu“.

Poslije umirovljenja, u posljednjem desetljeću života, još je dvaput izašao pred javnost kao libretist i skladatelj. Od kazališta se svečano oprostio 29. travnja 1935. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu, na priredbi koje je prvi dio upriličio posebni začasni odbor od dvadesetak zagrebačkih uglednika iz političkog, poslovnog i umjetničkog svijeta s Miroslavom grofom Kulmerom kao predsjednikom. U tome su mu dijelu priredbe predstavnici i izaslanici Hrvatskog narodnog kazališta (Tito Strozzi), začasnog odbora ( grof Kulmer ), Beogradskog pozorišta ( direktor Vesnić ), Kluba Zagoraca ( Nikola pl. Faller ), Društvo Hrvatica „Katarina Zrinska“, čestitali jubilej, predani su mu darovi i vijenac bana Kostrenčića, Općine grada Zagreba, zagrebačkog gradonačelnika Erbera, pjevačice Milke Trnine, glumice Vere Hržić-Nikolić i niz predstavnika ustanova te pojedinaca, uručeno mu je odlikovanje ( Sv. Sava V. stupnja) i novčani doprinos proslavi ministra prosvjete.

U drugom dijelu praizvedeno je novo i njegovo posljednje glazbeno-scensko djelo, glazbena šala u osam slika Vječni ženik, u kojemu su igrali ondašnji prvaci Hrvatskog narodnog kazališta August Cilić, Milivoj Kučić, Milan Šepec, Erika Druzović, Vladimir Majhenić, Marica Lubejeva i Micika Žličar, redatelj je bio Tito Strozzi, koreografkinja Margareta Froman, scenograf Marijan Trepše, a dirigent Lovro Matačić.

Bio je to posljednji susret Gjure Prejca s javnošću i zagrebačkom kazališnom publikom, pa i završetak njegove posljednje životne etape. Naime, nepunu godinu poslije toga, 19. siječnja 1936. napustio je svijet u zagrebačkoj bolnici Sestre milosrdnice.

Svojom djelatnošću Gjuro Pjejac je još za života stekao znatan društveni ugled potvrđen i iskazan, između ostaloga članstvom u družbi Braća hrvatskog zmaja (Zmaj Radkajsky), starješinstvom Saveza Hrvatskog sokola, članstvom Društva hrvatskih književnika, pa Društva Zagrepčana, Društva Hrvatskih Zagoraca…

Uz vrijeme, mjesto življenja i djelovanja te stanje u kulturi, posebnu dimenziju okruženja u kojemu je Prejac gotovo četiri desetljeća trajao kao višestruka umjetnička ličnost, razvijajući se i oblikujući pod utjecajem tog i takvog okruženja, činili su ljudi – skladatelji, glumci, pjevači, dirigenti, redatelji, scenografi, ukratko kazališni svijet svih „fela“ kao ljudski čimbenik prostora koji je bio jedan od pretpostavki Prejčeva usuda. Napisana, njihova bi imena tvorila dugačku kolonu, među njima bilo je, dakako, mnogo onih koji su s vremenim otišli u povijesni zaborav, no već ovlašno podsjećanje na one koji su si svojim djelovanjem i djelom priskrbli trajnije mjesto u povijesti naše kulture, može pridonijeti potpunijem sagledavanju i shvaćanju vremena i okolnosti koje su Prejca oblikovale kao djelatnika u kulturi, na čije je sadržaje i sam utjecao, nudeći tako djelić odgovora na pitanje tko je bio Gjuro Prejac.

U koloni njihova imena bilo bi najprije ono skladatelja, dirigenta i glazbenog pedagoga Ivana pl. Zajca, zatim skladatelja i dirigenta Nikole pl. Fallera, Srećka Albinija, Andre Mitrovića, Krešimira Baranovića i Jakova Gotovca, glumca, pjevača i redatelja Arnoša Grunda, dramske prvakinje Marije Ružičke Strozzi, redatelja Josipa Bacha i Ive Raića, glumca, redatelja i dramatika Tita Strozzija, dirigenta Milana Sachsa, Fridrika Rukavine, Mirka Poliča, Lava Mirskog i Lovre Matačića, operetne primadone Irme Pollak, scenografa Ljube Babića i Marijana Trepšea, koreografkinje Margarete Froman, ali i stranih skladatelja i dirigenata Franza Lehara, koji je 8. travnja 1910. ravnao premijernom izvedbom svoje operete Grof Luxemburg, igrane u Prejčevu prijevodu, te Oskara Nedbala, autora operete Poljačka krv, izvedene pod njegovim dirigentskim vodstvom 14. siječnja 1914. u Prejčevoj režiji i koreografiji.

 

Izvor:

Andrija Tomašek, Vu plavem trnaci – Matis d.o.o. Pregrada, 2006., 11-23)

Vu plavem trnaci

I.
Vu plavem trnaci mi hiža stoji,
Od zelenih veja je videti ni.
Bogica je zdreva ne vufa se reva
Pokazat pred ludmi, kak da se, boji.
Vre slaba je stara prek stotinu let,
Od njezine brajde posušil se cvet.
Od blata je zbita i škopom pokrita,
Ne moreš prav znati jel hiža il klet?
Nju muški su žuli prinesli na svet
Za onda dok Zagorec bilje još kmet.
Al bila je bela i zmirom vesela,
A danas od tuge se hoće podret.

II.
I vnogi se lajtič vu njoj je ispil,
Plebanuš vučitel tu vinček je pil!
Z gosponom pogaču i orehovnjaču
Je mužek rad drobil i srečen je bil.
Pod malim obločekom fantič je stal,
Prelubleno dekle potiho je zval.
I vnogi je pušlec zamenil za kušlec,
A morti je fantić v komori i spal.
V toj hiži se rodil je vnogi vojak
I vsaki je sledni bil pravi junak
Za tujca vojeval i krv je proleval,
Za falu su rekli mu: da je bedak!

III.
A hižica tiha ščekuje on čas,
Kad jenput i Zagorcu došel bu spas!
Na oko je tiha, al veter zmir njiha
Vu vejah šumećih starinski jen glas:
Em Zagorcu samo je Zagorje raj
Nigdar nebu zabil govoriti: Kaj?
Dok krv je proleval on zmir je popeval:
Še jenkrat bi rad videl zagorski kraj!
Pretrpel je muke črez jezero let,
Al zopet bu brajda potirala cvet.
Iz našega gorja vre javla se zorja,
Vesela i srečna bu hiža i klet!

IV.
I zima je duga, al dojde joj kraj.
I proletje dojde i veseli maj,
Kad nebo se smije i sunčece grije,
Prosiplje po svetu (taj) zlatni svoj sjaj.
Iz zimskog sna probudil se svet
I muž bu se sjetil da ni više kmet,
Junak bu se zbudil i sud bude sudil,
Da za Hrvata bu znal celi svet.
Oj kada bu došel presečni taj čas,
Kad Hrvatskoj mužek donesel bu spas!
Ta hižica mila bu barjak razvila
I nitko sretnejši ne bude od nas.