Znameniti Rattkayi

Tri stoljeća su stvarni gospodari desinićkog kraja bili grofovi, filozofi, profesori, svećenici, vojskovođe, hrvatski banovi i političari – grofovi Rattkay.

To su grofovi koji su dovršili izgradnju dvora Veliki Tabor u neposrednoj blizini Grešne gorice gdje je obitavala Veronika Desinićka, ljubav Fridrika Celjskog iz obitelji Celjski koja je na Velikom Taboru živjela prije dolaska Rattkaya.

Vladali su Rattkayi tu u župi svetog Jurja u Desiniću, s kapelom svete Ane, svetog Ivana i svete Magdalene.

 

PAVAO, LADISLAV, IVAN, BENEDIKT I TOMA RATTKAY

1502. godine ban Ivanuš Korvin dvorac Veliki Tabor zajedno s pripadajućim naseljima daruje Pavlu Rattkayu i njegovoj braći Ladislavu, Ivanu, Benediktu i Tomi zbog njegovih ratnih zasluga u obrani Hrvatskog kraljevstva od Turaka.
Već 1503. g. Pavao Rattkay umire i biva pokopan u Lepoglavi.

Kralj Vladislav II Jagelović potvrđuje darovnicu kojom Pavlovoj braći Ivanu, Benediktu, Ladislavu i Tomi potvrđuje uživanje vlastelinstva.
Braću su u posjede uveli u skladu sa zahtjevima i pravima toga doba izaslanik Zagrebačkog kaptola prebendar Franjo Gerezd i kraljevski izaslanik Ivan Verić Zadrovački.
Ladislav i Benedikt boravili su povremeno u Velikom Taboru dok su Toma i Ivan boravili na ugarskim posjedima obitelji Rattkay.

Ladislavovi sinovi Petar i Pavao trajno su se naselili u Veliki Tabor i od tada sve generacije Rattkayevih sve do smrti njihovog posljednjeg muškog potomka 1793. vežemo za Veliki i Mali Tabor kao njihova glavna prebivališta.

 

PAVAO II. RATTKAY

Na glas dolazi kao hrabar borac protiv Turaka.
Zbog tih zasluga kralj Ferdinand I. 1542. g. mu dodjeljuje titulu podbana.

Pavao II. Rattkay dobro se brinuo za posjede i proširivao ih, a uz to uzdigao se u red visokih feudalaca.
Bio je podžupan varaždinske i križevačke županije, a uz to i plemićki sudac u varaždinskoj županiji.

Najznačajniju pobjedu nad Turcima ostvario je 1549. g. kod Vezprema, ali isticao se i u ostalim borbama, ratujući i s Nikolom Zrinskim. Nakon njegove smrti sve njegove posjede nasljeđuju njegovi sinovi, Petar II. i Pavao III., osim jednog djela tzv. „djevojačke četvrtine“ koju ostavlja svojoj sestri.

 

PETAR II. RATTKAY

Ferdinand II. 30.05.1559. g. uzdiže braću Petra II. i Pavla III. Rattkaya u red hrvatskih velikaša dodjeljivanjem barunata.

Petar se ženio tri puta te tako stekao brojnu obitelj, ali i brojne posjede koje je dobio ženidbom.
Najveći dio svoje vojne službe Petar je proveo u Krajini, također se istaknuvši hrabrošću u borbi protiv Turaka.
Zbog vojnih zasluga, 1571. g. za sebe i svoje sinove dobiva novu darovnicu od cara Maksimilijana kojom mu car potvrđuje trajno pravo, tj. potpuno vlasništvo s uživanjem spomenutih dobara uz neograničenu vlast raspolaganja nad Velikim Taborom i Jurketincem te sa svim drugim pripadajućim posjedima.

Petar II. Rattkay se osim odlika u borbi sa Turcima, u povijesnim dokumentima spominje i kao drzak pljačkaš i kao aktivni sudionik hrvatsko – slovenske seljačke bune 1573. g. u borbi protiv pobunjenih seljaka.

Od cara Rudolfa II. za odanost dobiva 1578. g. diplomu o obnovljenom plemstvu i svečanom grbu.

Petar II. Rattkay umro je  16. 02. 1586. g., a sahranjen je u desinićkoj župnoj crkvi sv. Jurja, nad čijim je grobom u kamenu isklesan njegov lik u viteškoj odori s latinskim natpisom:

 

 

PAVAO III. RATTKAY

Zajedno s Petrom II. Rattkayem stekao je barunsku titulu 1559. godine. Bio je zagrebački kanonik.

 

IVAN II. RATTKAY

Sin Petra II. Rattkaya.

Od javnih poslova Ivan Rattkay obavljao je od 1592. – 1596. g. funkciju bana, a prema zaključcima hrvatsko – slavonskog sabora obavljao je tu funkciju do prije svoje smrti 1611. g.

Po ženi u vlasništvo Velikotaborskog vlastelinstva donosi posjede Susedgrad, Jurketinec i Donju Stubicu.

Na molbu Ivana II. Rattkaya 11.01.1590. g. kralj Rudolf II. njihovim selima Desiniću, Sopotu, Selima i Malom Taboru, budući da su davali značajne ekonomske i novčane prihode, dodjeljuje sajamski privilegij. Prema tom privilegiju u Desiniću se sajam održavao dva puta na godinu kod crkve sv. Jurja i to na blagdan sv. Ane i sv. Jurja.

Sahranjen je 1611. godine u Lepoglavi.

 

STJEPAN I. RATTKAY

Rodio se 1576. godine u Velikom Taboru.

Profesor zagrebačkog kolegija Družbe Isusove. Studirao u Beču.

Pomagao rentom otvaranje gimnazije u Zagrebu 1607. godine i teološkog fakulteta 1633. godine u Hrvatskoj.

Umro je 1629. godine.

 

NIKOLA I. RATTKAY

Rodio se godine 1601. u Velikom Taboru.

Kolegij Družbe Isusove pohađao je u Zagrebu od 1614. – 1616. godine, a nastavio je u Brnu od 1616. – 1618. godine. U Grazu studira filozofiju od 1618. – 1622. godine. 1623. g. poslan kao misionar na istok u Siriju, Indiju, Kinu, Mongoliju, Tibet i Japan. Zaređen je 1624. godine i postaje župnikom u Bombaju. 1653. godine obnaša službu vicerektora Isusovačkog kolegija u Damavnu, pa rektora u Chavlu do 1658. godine. U svojim izvještajima i pismima iz Goe (glavnog grada portugalske Indije) dao je značajne podatke o životu i običajima tamošnjeg stanovništva.

Svoj dio imovine Velikog Tabora od 2000 zlatnih forinti ostavio je Isusovačko redu.

Cijeli svoj život provodi u misijama gdje i umire 1662. g. u Tannanahi.

 

JURAJ II. RATTKAY

Rođen je u Velikom Taboru 1612. godine.

Završava studij teologije u Grazu i Beču. Ulazi u Isusovački red, ali ubrzo prelazi u svjetovno svećenstvo.

Godine 1641. imenovan je kanonikom Zagrebačkog kaptola. 1642. postaje tajnik zagrebačkog biskupa Benedikta Vinkovića. 1463. g. imenovan je čazmanskim i karlovačkim arhiđakonom, te kanonikom Zagrebačkog kaptola.

Od 1646. – 1649. g., zastupnik je u Ugarsko – Hrvatskom saboru u Požunu.

Sudjeluje s banom J. Draškovićem u vojnim pohodima protiv Turaka. S Petrom Zrinskim i J. Frankopanom odlazi 1647. godine u rat protiv Šveđana.

Godine 1652. objavio je u Beču povijest Hrvatske.

Do 1666. godine obnašao je službu župnika u zagrebačkoj župi svetog Ivana u Novoj Vesi.

1652. g. objavljuje povijest Hrvatske „Memoria regum et banovinorum Regnorum Dalmatiae“.

Sahranjen je 1666. godine kao kanonik zagrebačkog kaptola u Hrvatskoj prvostolnici.

Godine 2010. Muži zagorskog srca „Društvo Veliki Tabor“ i općina Desinić podigli su spomenik na otvorenom na najljepšem mjestu u Desiniću uz crkvu sv. Jurja.

 

IVAN III. ADAM RATTKAY

Rodio se u Ptuju 1647. godine.

U Grazu je završio studije filozofije i teologije.

1664. g. pristupio je Isusovačkom redu. 1671. – 1672. g. predaje književnost na isusovačkoj gimnaziji u 1676. g. zaređuje se za svećenika i na fakultetu bogoslovije u Linzu predaje etiku.

Godine 1678. odlazi na dužnost misionara u Italiju, Španjolsku i Meksiko. 1678. g. odlazi na misionarsku dužnost u Meksiko i živi dvije godine s indijanskim plemenom Tarahumara (1681. – 1683. g.).

Napisao putopis „ Izvještaj iz Tarahumare“ u njemu detaljno opisuje tarahumarski narod  i zemlju te crta kartu Tarahumare s ucrtanim misionarskim stanicama i španjolskim utvrdama. U pismima koja šalje provincijalu isusovačkog reda u Austriji opisuje svoj put u Meksiko i misije među nekrštenim Indijancima.

Umro je 1683. godine od posljedica urođeničkog otrova.

 

SIGISMUND II. RATTKAY

Rođen 1660. godine.

Sigismundu 1678. g. kralj Leopold za 300 godina vjernosti dodjeljuje grofovsku čast, te su Rattkayi od toga dana postali grofovi Rattkay.

1695. godine obnaša dužnost kapetana konjanika u Đurđenovcu.

 

ADAM BENEDIKT RATTKAY

Rodio se u Velikom Taboru 1678. godine.

Studirao je teologiju u Bologni. 1703. godine postao je kapelan, pa župnik u Stenjevcu.
Godine 1706. dobio je titulu opata, a 1707. g. zaređen je za Senjskog biskupa.

Aktivan u javnom i političkom životu Hrvatske.

 

JOSIP IVAN KRSTITELJ RATTKAY

Rođen je 1720. godine u Velikom Taboru.

Oženjen barunicom Rozinom Codelly, ali nisu imali djece.

Opterećen brojnim dugovima oporučno je ostavio imovinu nećaku Josipu Wintershoffenu.

Njegovom smrću 1793. g. gasi se Hrvatska i Desinićka loza Rattkaya.

Grb obitelji Rattkay iz 1578. g. simbolizira : bunar ima sveto značenje jer ostvaruje sintezu triju kozmičkih poredaka (vode, zemlje i zraka). Kao sjecište i izvor vode, obilja i izvor života. Kula kao simbol budnosti i uzdizanja i grifon mitska životinja s orlovskim kljunom i krilima i lavljim tijelom – povezuje zemaljsku snagu lava s nebeskom snagom orla.

„Pod ovim grobom leži Petar II. Rattkay, ta sjajnost kreposti i slavan vojnik, čast Ilirije i vrhunski ures domovine… najveća nada i zvijezda savjeta kojeg je stigla ruka okrutnog Turčina i lišeći ga života jednoga dana.“